06.08.2007., ponedjeljak
Sami poceci pakla
|
Uklopila sam se u osnovnu skolu.Imala sam puno prijatelja i bila sam koliko toliko popularna u svome razredu i generaciji. Iako mi to nije prestavljalo veliku vaznost,svejedno nisam voljela biti u centru pozornosti jer sam se tako morala sve vise i vise truditi prikrivati svoje osjecaje i razmisljanja.Bila sam prava povrsna fufica.Iako to nisam ja...nikako i ne volim takve umisljene cure koje misle s pola mozga. Bila sam odlicna ucenica sve do...I kako sam vidla da me postepeno moje emocije nadvladavaju to sam vise i vise patila.I iskreno,divim se sama sebi sto sam imala umijeca skrivati toliko jake emocije.I znam da sad ovo se cini ko samo puka baljezganja,ali ja stvarno nemam inspiracije pisati,ali znam da moram...radi sebe...radi vas nekih...i .... U ...sam se razredu ponovno posvetila prolasku s 5 i uspjela sam...Dobila sam profesore...ma znate kako to sve ide...druga sredina...itd. U drugom polugodistu 5. razreda pocela sam se mjenjati i ubrzo je sve pocelo...napisat cu o tome neki drugi put...jer sam neki dan popustila pred pritiskom ...nasla sam se sa starim drustvom...nalazim se s njima....i sve se skoro pa vraca...dim po dim trave i eto vec si na...jebenim sranjima...i nije pohvalno da sam popustila nakon svih vasih pohvala...al prekid s deckom baca me u ocaj... pozz do sljedeceg puta...pozdravljam svoju best frendicu kojoj sam rekla za ovaj blog iako sam se trudila da niko koga znam ne zna za njega morala sam joj reci jer je skuzila da se malo mjenjam... I JAKO JAKO MI JE ŽAO STO NE KOMENTIRAM VASE BLOGOVE,ALI JEDNOSTAVNO NISAM DOMA,STALNO SAM VANI I TREBAM MALO VREMENA DA RAZMISLIM O SVEMU...DO TADA...VELIKI POZDRAV OD TINE |
28.07.2007., subota
Novi svijet
|
"Zao mi je sto sam pdugovlacila s novim postom,ali jednostavno nisam mogla nastaviti nakon nekih incidenata u vez ovoga bloga." S mamo sam se doselila u posve nov svijet.Iako sam vec u tom svijetu ostavila svoje tragove nisam bila spremna u njemu i ostati.Krenula sam u novu skolu,skupila drustvo i sve se cinilo ok.Mama se oporavila,ja sam polako gubila sjecanje i zivot je tekao dalje.No ipak u meni se gomilao osjecaj tjeskobe,pocela sam se krivit za bilo sto,postala sam jako osjecajna i sve me moglo povrijedtiti pa i obicna sala.Promjenila sam se iznutra.Cesto bi plakala,a s godinama sve sam vise razmisljala o samoubojstvu.U kuci nisam zivjela samo s mamom bila je to obiteljska velika obiteljska kuca s jos clanova obitelji koji su me iz dana u dan izludjivali i dovodili do ludila.Sve je samo buktalo u meni,a izvana sam izgledala sretno i smireno.Valjda sam od tada naucila skrivati pravu sebe i samo se smjeskati ljudima kao da je sve u najboljem redu.I svi ti prijatelji s kojima se i dan danas druzim ne shvacaju sto je bilo samnom,kako se to sve desilo,a stalno sam bila nasmijana i sretna,neki krive ljubav,neki moje roditelje,ali niko ne zna pravu istinu. |
16.07.2007., ponedjeljak
Nastavak
|
"Zelim se svima zahvalit na rijecima podrske koji mi puno znace.Daju mi hrabrost da nastavim dalje s ovim blogom...ovo pricom...imam osjecaj kao da sam stekla puno vrijednih prijatelja...no i vi ste stekli vjernu prijateljicu...hvala vam.Iskreno bojala sam se da cu naici na pogrdne komentare s puno predrasuda.Hvala vam na svim komentarima.Trudila sam se svima odvratit komentar,a ako sam nekoga zaboravila zao mi je...stvarno.I uskoro cu sredit linkove...svi ste dobro dosli.Puno iskrenih pozdrava od Tine" Probudili su me usred noci.Mama je sjedila na podu i s teskom je mukom zadrzavala suze.Baka je sjedila na fotelji u sarenom nocnom ogrtacu ispijajuci caj.Hrpa stvari slozenih u vrecicama gomilala se po boravku.Stajala sam tamo kao kip nasred sarenog tepiha...bez glasa...bez treptaja...bez osjecaja... Sjecam se da sam zazvala tatino ime.U tom je trenu mama pocela jecati.Trudila se da ne vidim njezinu patnju i suze no vidjela sam.Tati nije bilo ni traga ni glasa.Bio je kod ljubavnice.Nije bio doma da nas sprijeci...da nejdemo...da ostanem uz njih... Ni danas ne znam jeli se javio kada ga je baka zvala da odlazimo,ali imam sojecaj da ga tad nije bilo briga. Zacula sam otvaranje ulaznih vrata.Trgnula sam se i uskocila baki u krilo.Tada sam primjetila sitne suze na njezinu obrazu.I ona je plakala,a ja nisam znala zasto.Ujko je usao u sobu.Zajedno je s mamom uzimao vrecu po vrecu sa stvarima.Tako je moj zivot polako nestajao i nestajao...svaki djelic sa svakom vrecom. Kada je i posljednja vreca bila u autu mama se vratila gore po mene.Znam da sam se opirala i da me baka nije htjela pustiti.Tada sam pocela plakati.Mrzila sam ga tada i nju ( Tatu i njegovu ljubavnicu). Tek sam tada pocela plakat.Prve suze su mi potekle niz obraze...prve zbog mojih roditelja...i poslje ih je bilo mnogo. Zaista mnogo... |
13.07.2007., petak
Početak
|
Sve je bilo super.Imala sam život kakav sam poželjeti mogla.Bila sam jedinica,znači bila sam sve na svijetu svojim roditeljima i obitelji.Život je tekao svojim tokom bez trzaja i stanki.Samo sreća i ljubav.Kad sad razmišljam malo presavršeno. Sve do moje sedme godine.Odjednom su se niodkuda gomilale suze.Život je postao zapravo stvaran jer sve ono prije bila je samo bajka.I toliko sam se trudila shvatiti koji život je stvaran i u što trebam vjerovati.Trebam li slušati maminu stranu priće ili tatinu.Ionako ni danas ne znam u što da vjerujem.Više me nije ni briga.Moji su se roditelji rastali i to se više ne može vratiti.Mama je često plakala,tatu nije bilo briga,al kako god sam slušala priće stalno bih mjenjala stranu.Bilo je to previše za mene,za djevojčicu drugoga razreda.Moj savršeni svijet se srušio kao kula od karata.Ništa više nije bilo isto,samo sam se iz dana u dan prezirala,pitajući se jesam li mogla što učiniti.I nikako da si oprostim to da sam bila samo djete. Najbolje od svega je to što sam uvjeravala sve oko sebe da mene to ne smeta.Zapravo više i ne,al sam dugo vremena patila.Ipak sve što sam poznavala nestalo je...nestalo zauvijek... Nikada nikome nisam rekla kako sam vidjela tatu da je udario mamu.Ni sama nisam vjerovala u to.Pala je na krevet sva u suzama.Voljela ga je,samo sam to znala.No oprostila sam,osprostila sam mu sve,no nikada,nikada nisam oprostila sebi.To je bio razlog zbog kojeg se moj život pretvorio u pakao.Tu noć...  |
12.07.2007., četvrtak
Promjenih dizajn...=)
|
Eo uopche ne znam od kuda da pocnem.Vjerovatno bi bilo dobro da na pochetku napomenem kako sam se jednom davno obvezala da nikada...al nikada nechu pušiti,mjenjati decke ili spavati s nekim koga ne volim...hm hm sve se bojim " Nikad ne reci NIkad" Uglavnom bila sam vani jucher.Nigdje posebno...malo sam shvrljala s uobichajenim,meni vrlo dragim drustvhom,po okolnim ulichicama.Proshetali smo,smrzavali se i upijali sve rijechi dernjave na nas od stanara neke zgrade.Hm zapravo me chudilo stho se nismo upustili u svadhu po obichaju...možda zato što nismo bili napusheni!?Uglavnom bijashe uobichajena vecher...ma znate ono samo da nisam doma...Nas par cura i moji dechki...frendovi...svo drustvho bez kojeg ne mogu... Eh da kad sam vech kod tog svog drustvha...to moje drustvho iz kvarta su svi normalno nenormlani luđaci... a znate na kaj mislim...zajebancija,al u granicama...par njih koji pushe,a ovo ostalo sve dobra djeca =)... Eh da ponovno su me prihvatili natrag u drustvho.Očekivala sam da če biti odjeba od nekih ljudi,ali ne...Iskreno trebali su me odjebat nakon što sam ih tako naglo ostavila i okrenula se svim čarima pakla...ma sretna sam što sam živa...samo još se odvikavam...naravno niko nema pojma što se događa...samo staro sjebano napušeno društvo s kojim uopche vishe ne želim imat posla... Da ponovno sam ja ona svoja...barem pred njima...ne želim ih zamarat glupostima i ne želim da znaju o tome što se događalo,što sam radila i što sam konzumirala... Zapravo ovaj blog je ispovjest jedne narkomanke koja se bez ichije pomochi vratila u svijet... POchet chu s prichom ispocetka...možda nekoga spasim ili nekog ubijem dosade...al pricha je...heh pricha |
